Osobine Jadranskog mora

Jadran je toplo more. Ljeti temperatura na površini otvorenog mora iznosi 23 do 25°C, a najdublje vode imaju temperaturu veću od 11 do 13°C.
Temperatura mora općenito pada od površine prema dnu. Uz obalu su temperature nešto više, osobito u plitkim i zatvorenim uvalama. U toplom dijelu godine , osobito ljeti u sloju 10 do 30 m od površine, postoji temperaturni skok, a na dubini nekoliko metara najbrže se smanjuje.  Na dubini od 70 metara temperatura mora iznosi 18 do 19°C, podaci koji zasigurno zanimaju sportske ronioce.

Zimi temperatura mora na površini varira od 14 do 16°C, minimalna je oko 12°C. Zimi je južni Jadran topliji od sjevernog, a razlika temperature između sjevernog i južnog Jadrana iznosi 8 do 10° C. Plitke vode sjevernog Jadrana, luke, zaljevi i ušća rijeka zimi se ohlade i na 4 do 6°C. Leda na moru u Jadranu nema. U proljeće more se počne grijati i ubrzo  dostigne temperaturu 18 do 22°C pogodnu za kupanje.
Ljeti se more najviše zagrije. Maksimalne temperature nastupaju u Srpnju i traju do sredine Rujna i iznose od 23 do 26°C.
Ljeti je more hladnije od zraka, pa sprečava znatnije zagrijavanje. Zimi je more toplije od zraka pa ga zagrijava. Tako more djeluje kao regulator temperature zraka i ono ublažuje maksimume temperature ljeti i minimume zimi.
Obalni pojas, posebice uz planinske masive, obiluje podmorskim izvorima slatke vode - vruljama. Poznate su vrulje uz obalu u Velebitskom i Bračkom kanalu, Riječkom, Kaštelanskom, Malostonskom i Boka kotorskom zaljevu i Velikim vratima. Iz ovih izvora ljeti izvire razmjerno hladna voda koja se brzo miješa s morskom vodom, međutim u određenim meteorološkim uvjetima na tim mjestima može doći do stvaranja magle.
Ljeti hladna suh bura za kratkog trajanja brzo ohladi površinski sloj mora, pa sve dok bura puše more zadržava nešto nižu temperaturu za 2 do 4°C.

Jadransko more ima veliku prozirnost. More je čisto i u površinskim slojevima dosta homogeno što rezultira u velikoj prozirnosti. Na ušćima rijeka, u većim lukama, zaljevima i uz obalu blizu velikih naselja i industrijskih zona vode su nehomogene, zamućene i onečišćene pa je prozirnost smanjena. Podmorski izvori slatke vode uzrokuju smanjenje prozirnosti na pojedinim lokacijama.
Veća je prozirnost uz istočnu nego uz zapadnu obalu Jadrana. Na otvorenom moru prozirnost je veća (srednji Jadran 18 do 45 metara), nego uz obalu (10 do 28 metara). Prozirnost Jadrana se povećava prema jugu, na sjevernom Jadranu je najmanja i iznosi od 5 do 39 metra, a na južnom najveća i kreće se od 10 do 40 metara. U doba bujanja planktona smanjuje se prozirnost, pa na sjevernom Jadranu zna pasti na manje od 5 metara. Zbog velike prozirnosti ljubitelji podvodnog ribolova, fotografiranja te snimanja imaju idealne uvjete na čitavom Jadranu, ali svakako najviše u otočnom području, osobito na vanjskim pučinskim otocima.

Jadran je slanije more.
Slanost Jadrana je oko 38.30%, nešto je niža od slanosti istočnog Sredozemlja gdje iznosi 39%, ali je viša od slanosti zapadnog Sredozemlja koja iznosi 37%. Zbog visoke slanosti uz obalu su izgrađene brojne solane. Slanost je veća u južnom Jadranu 38%, a na sjevernom je oko 33%, veća je na otvorenom moru 39% nego uz obalu 36%, također veća je uz istočnu obalu.

Struje u Jadranu su slabe i neznatne. Smjerom su izraženije uz obalu nego na otvorenom dijelu Jadrana, a jače su uz zapadnu obalu nego uz istočnu. Površinske morske struje imaju sezonski ritam.  Zimi prevladavaju NW ulazne struje uz istočnu obalu iz smjera Otrantskih vrata. Ljeti prevladavaju SE izlazne struje uz istočnu obalu ka Otrantskim vratima. Brzina im je veća na otvorenom moru nego uz obalu i u otočnom području. Pod utjecajem vjetra te plime i oseke morske struje u Velikim Vratima, Tihom kanalu, Sedmovraću, Novskom Ždrilu, prolazu Prutina i Privlačkom gazu, Pašmanskom tjesnacu, Malom Ždrelcu, Proversi, Kanalu Svetog Ante, Trogiru, Neretvanskom kanalu i Pelješkom kanalu dosižu brzine od  3 do 4 čvora. Tijekom zime NW struje pomaže i SE vjetar (jugo) a usporava NW (maestral), SE struju pomaže NW a usporava SE vjetar.

Na Jadranu su morske mijene slabo izražene. Morske mijene su mješovitog tipa s izrazitom dnevnom nejednakošću u visini. Na njihovu pojavu utječu dolazeće vodene mase u Jadran iz Jonskog mora, te djelovanje Mjeseca i Sunca. Povećanje tlaka zraka i sjeverni vjetrovi, osobito bura smanjuju razinu na sjevernom Jadranu i do 40 cm, a opadanje tlaka zraka i jaki južni vjetar, osobito jaki jugoistočnjak povisuju razinu mora duž čitave obale  a najviše na sjevernom Jadranu i do 70 cm. Za dugotrajna juga zbog nagomilavanja vode i morskih mijena dolazi i do plavljenja obale. Plavljenje obale i niske vode česte su u lukama Raba i Cresa i duž obala izloženih južnim vjetrovima.

Najveće su razlike između visoke i niske vode u Tršćanskom zaljevu. U Kopru je zabilježena najviša voda 210 cm iznad hidrografske razine, a ispod -46 cm. Najveća je amplituda u Studenom i iznosi 243 cm.
Na srednjem Jadranu zabilježena je u Splitu najviša voda 105 cm iznad hidrografske razine, a 44 cm ispod nje. Najveća je amplituda u Veljači i iznosi 142 cm. Na južnom Jadranu zabilježena je u Baru najviša voda 90 cc iznad hidrografske razine i 90 cm ispod nje. Najveća je amplituda u Prosincu i iznosi 110 cm. 


Dubine su na pomorskim kartama računate od hidrografske razine. Rijetko i samo izuzetno nailazimo na manje dubine od onih koje su prikazane na kartama. Ipak treba biti oprezan kada se plovi na malim i kritičnim dubinama, posebno kad se forsiraju plitki prolazi ili pristaje uz obalu i imati na umu da u južnom Jadranu dubina može biti i do jednog metra manja od one označene na karti. Dubina će redovito biti veća od svih prikazanih na pomorskim kartama.

Kolebanje razine mora u lukama na Jadranu (Hidrografski Institut 1973)

On line aplikacija je na linku Instituta za oceanografiju i ribarstvo, odaberite postaju i pogledajte kolebanje razine mora, ili kliknite na neku od postaja na slici. (Program je GNU General Public License a autor je David Flater).

Mjerene vrijednosti visine razine mora i predviđene vrijednosti modelom plime i oseke prikazuju se grafički. Na stranici Hrvatskog Hidrografskog Instituta prikazane su vrijednosti za postaje s mareografima.

Meteorološke prilike utječu na visinu mora, smanjeni tlak ciklone dovodi do dizanja morske površine, vjetar puhanjem gura morsku vodu ispred sebe te za dugotrajna juga podiže razinu mora.

Ščige, seši i plavljenje obala

Na Jadranu su za sigurnost plovidbe posebno važna dva tipa oscilacija razine mora: ščige odnosno seši, te plavljenje obale povezano s jugom, plimom i višom srednjom razinom mora. Ščige su stojni valovi mora koji se javljaju diljem Jadrana, a najizraženiji su u zatvorenijim i plitkim uvalama i zaljevima, poput Kvarnerskog, Bakarskog i Kaštelanskog zaljeva, gdje mogu izazvati nagle promjene razine mora u rasponu od nekoliko minuta do više sati. Nastaju kao rezonantni odgovor mora na brze promjene atmosferskog tlaka, vjetra i poremećaje koji dolaze iz otvorenog mora, a rijetko mogu biti povezani i s tektonskim pomacima dna. Za nautičare su opasne zato što se more može iznenada povući ili podići, što otežava manevriranje, pristajanje i sidrenje, osobito u plitkim lukama i uskim kanalima. U takvim uvjetima treba računati i na jake lokalne struje te promjenjivu dubinu uz obalu.
Plavljenje obale Jadrana najčešće se javlja od kasne jeseni do zime, osobito od studenoga do siječnja, kada se poklope sezonski viša razina mora, olujni vjetrovi i ekstremne plime. Najčešći pokretač je dugotrajno jugo koje potiskuje vodu prema sjevernom i istočnom Jadranu, pa su posebno ugroženi plitki sjeverni dijelovi mora i zatvorene obale. Prema najnovijim istraživanjima premještanje baričkih sustava ciklona i uz njih povezani mahovit vjetar može pobuditi stvaranje stojnih valova i oscilacije površine cijelog Jadranskog bazena.
Dugoročno, porast razine mora uzrokovano globalnim zagrijavanjem atmosfere,pojačava rizik od češćih i jačih obalnih poplava, erozije plaža i oštećenja luka, cesta i turističke infrastrukture.
Za nautičarsku praksu važno je razlikovati kratkotrajne oscilacije razine mora od dugotrajnog plavljenja: ščige traže oprez u pristajanju i plovidbi, a plavljenje traži pravodobno praćenje prognoze, stanja mora i upozorenja za obalu. Posebnu pozornost treba obratiti na male zaljeve, lučice i niske obale gdje su posljedice i umjerene promjene razine mora često nerazmjerno velike.

Vidljivost je na Jadranu obično velika 20 do 30 km. Zamućenost atmosfere je najčešće mala. Za sunčana dana vidljivost je veća kad se gleda od sunca nego prema suncu. Noću za mjesečine vidljivost je veća prema dijelu horizonta ispod mjeseca.
U prosjeku vidljivost e slabija na sjevernom Jadranu. Kopar ima godišnje 20 dana s maglom, dok Dubrovnik ima u prosjeku samo 1 dan s maglom. Otočko područje od Istre do Splita ima u prosjeku godišnje do 5  dana s maglom, kao i otvoreno more Jadrana. Prema albanskoj obali vidljivost se u prosijeku smanjuje, (Bar 10 dana s maglom). Magle su češće na sjevernom Jadranu uz njegovu zapadnu obalu.



Vidljivost na Jadranu je najveća kad nakon kiše zapuše bura. Magla nastaje nisko poviše mora, noću  i ujutro kad nema vjetra, a nestaje dizanjem  sunca, najčešće poslije 10 sati. Pojavom vjetra magla nestaje. Najčešće su u kasnu jesen i zimi..  Mjestimice se u jesen pojavi lokalna magla u uvalama, lukama i zaljevima. Te su magle vrlo niske pa se podizanjem na jarbol može vidjeti njena gornja granica i brodovi, odnosno jarboli jedrilica.
Važno je znati sljedeća iskustvena pravila:


Vidljivost je povezana s meteorološkim pojavama, tako da vidljivost ovisi  o intenzitetu oborine ili pojave u atmosferi.Za jake kiše ili snijega kapljice odnosno pahuljice smanjuju vidljivost, tako da u ekstremnim situacijama jakog pljuska vidljivost može biti i manja od 10 m. Jak vjetar, posebice bura, diže kapljice sa zapjenjenih vrhova valova i stvara kapljice koje kao "dim mora" smanjuju vidljivost.